Luca Visentini, generalni sekretar PERV-a i EKS-a, upoznao je učesnike sa najvećim ostvarenjima evropskog sindikalnog pokreta tokom konsolidiranog odgovora na krizu u okviru Evropske unije, kao i u okviru EU vanjskih odnosa i podrške. Sharan Burrow, generalni sekretar MKS-a, naglasila je glavne prioritetne oblasti koje su u centru pažnje međunarodnog sindikalnog pokreta: radna mjesta, prihodi i plate, univerzalna socijalna zaštita, odgovornost prema poslovanju, zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, odgovornosti vlada. Maria Helena Andre, direktor MOR-ACTRAV, predstavila je MOR pristup četiri stuba u vezi COVID-19: stimulacija ekonomije i zapošljavanja, podrška preduzećima, radnim mjestima i prihodima, zaštita radnika na radnim mjestima i socijalni dijalog za održiva rješenja.

Učesnici su tokom diskusija naglasili izazove sa kojima se suočavaju sindikati, naročito u smislu očuvanja radnih mjesta i prihoda, zdravlja i sigurnosti radnika, osiguranja temeljnih prava, uključujući slobode udruživanja. Članice Komiteta žena su pozvale da se obrati pažnja na rodne posljedice krize, porast nasilja u porodici na radnom mjestu, potrebu da se ulaže i uredi ekonomija staranja. Poražavajući uticaj na perspektive zapošljavanja mladih su naglasili mlađi učesnici Škole. Na Školi se takođe razgovaralo o specifičnim kršenjima prava, što čine vlade i poslodavci u nekoliko država regiona, kao što je slučaj sa Albanijom, Mađarskom, Poljskom, Ukrajinom, Kirgistanom i drugim.

Posebna pažnja je posvećena pripremi regionalnih informacija za MOR tripartitni samit na visokom nivou. Heinz Koller, direktor MOR-a za Evropu, predstavio je glavne crte samita i njegovog evropskog dijela, koji će se održati 1. jula 2020. Sindikalci iz regiona su tokom debate formulirali nekoliko glavnih prioritetnih poruka za samit MOR-a, uključujući između ostalog:

• Potreba rješavanja pitanja uspostave održivijih ekonomskih modela nakon pandemije, na osnovama pravedne tranzicije i socijalne pravde, te izbjegavanja povratka na štednju i neodrživ dug. Otpornost i oporavak ne smiju biti povratak na staro normalno.

• Socijalni dijalog kao naujspješnije sredstvo izrade politika na nivou države u svrhu rješavanja zdravstvene i ekonomske krize sa kojom se suočavamo i kolektivno pregovaranje kao instrument za prilagođavanje rješenja na nivou preduzeća. Djelotvoran socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje su mogući samo ako se poštuje sloboda udruživanja, a socijalni partneri imaju odgovarajuća sredstva i kapacitete.
• Moraju se poštovati temeljna radnička prava, a MOR mora poslati jasan i nedvosmislen signal vladama i poslodavcima koji koriste krizu kao izgovor za kompromitiranje temeljnih sloboda.

• Kriza je neproporcionalno uticala na one koji već rade u neizvjesnim uslovima rada, naročito mlade, ali i radnike u domaćinstvu, radnike na platformama, radnike migrante, od kojih su mnoge žene, a koji nisu bili dio osnovnih rješenja u velikom broju država, te su ostavljeni po strani. Vrijeme je da se insistira na univerzalnim garancijama rada, te uspostavi globalnog fonda za socijalnu zaštitu čime bi se osigurala univerzalna socijalna zaštita, kao osnovni element ostvarenja Održivih razvojnih ciljeva.

• Sistematsko potcjenjivanje “osnovnih” sektora i javnih službi u velikom broju evropskih država, putem privatizacije, prebacivanja proizvodnje izvan države, nedovoljnih ulaganja rezultiralo je hiljadama smrtnih slučajeva. U velikom broju slučajeva, vlade jednostavno nisu imale sredstva da se bore sa ovakvim izazovima, jer je javno zdravstvo žrtvovano mnogo prije izbijanja pandemije COVID-19.

• Kriza je samo pogoršala postojeće razlike, rodne na prvom mjestu, u smislu plata, pristupa i dovoljnosti socijalne zaštite. Vrlo je izvjesno da će žene nastaviti da rade na prvoj liniji odbrane u vitalnim sektorima, ali i u domaćinstvima, te će morati istovremeno obavljati veliki broj zadataka vezanih za rad na daljinu, brigu o djeci i porodici. Nadalje, tokom ekonomske krize, negativan uticaj ne žene je neproporcionalno izraženiji, praćen rizikom od siromaštva uz porast rada koji vodi u siromaštvo.

• Ulaganje u javne kvalitetne i dostupne usluge njege moraju ostati na vrhu prioriteta kako bi se našlo rješenje za potrebe građana u vrijeme pandemije, ali i novog normalnog. Sektori njege i usluga moraju biti primjeri za veće i kvalitetnije zapošljavanje. Potrebno je priznavanje i kvalifikacije za neplaćeni rad njege, čime bi se omogućilo da žene budu u potpunosti dio tržišta rada, sistema socijalne zaštite, a jednako i društva. Borba protiv nasilja u domovima – koje je za mnoge radno mjesto – mora se nastaviti uz uspostavu pravnog okvira, ali i u praksi.

• Podrška preduzećima i zapošljavanju jeste važna, ali to nije dovoljno. Milioni radnika imaju sigurna radna mjesta, ali su morali izdržavati porodice od bijednih primanja zasnovanih na nedovoljnim nacionalnim sistemima minimalne plate, naročito u državama Istočne Evrope. Kriza je samo ojačala borbu za dostojanstvenu platu, čime se sindikati bave već godinama.

• Hitna pomoć države za održivo poslovanje mora se nastaviti. Samo odgovorna preduzeća – koja plaćaju pravedan dio poreza u državama u kojima djeluju, poštuju radnička individualna i kolektivna prava, vrše detaljnu analizu, takođe u smislu uticaja na okolinu – doprinose održivosti društava, te će kao takva imati prava na takvu hitnu pomoć.

• Pojava novih rizika da će države i poslodavci dalje koristiti uspjehe tehnoloških inovacija u upravljanju krize širenja virusa za digitalnu kontrolu radnih ljudi predstavlja kršenje individualnih sloboda i privatnosti.

• COVID19 je profesionalno oboljenje. To je sada poznat faktor rizika za milione rednika, naročito u sektorima na prvoj liniji odbrane: zdravstvena njega, maloprodaja, transport, ali i ne samo u njima. Potrebno je to prihvatiti i na nacionalnom i na međunarodnom nivou izradom odgovarajućih standarda rada.