Borba protiv nejednakosti

Kriza je uvela prirodu i efekte nejednakosti u moderna društva na vrh političkih debata Evropi, a i širom svijeta. Kriza je produbila efekte “etabliranih” tipova nejednakosti – rodne, etničke, starosne, itd. te je dodale nove dimenzije problemu.

Rastuća nejednakost, naročito u vezi sa razlikama u plaćama, porastu segmentacije i polarizaciji u društvu je prihvaćena kao ključni generator devastirajućih uticaja početne finansijske krize. Sve ovo povećava zabrinutost sindikata, jer se nejednakost širi Evropom, čak i u zemljama koje se uspješno oporavljaju I imaju dobre sisteme socijalne zaštite. Mjere štednje, sa zamrzavanjem plaća i smanjenjem broja radnih mjesta, ukoliko se ne zaustave na vrijeme, povećavaju akumulaciju eksplozivnog materijala za novu i još težu krizu. Na tom putu, ovaj proces jednako potkopava suštinu društva i prijeti demokratskim strukturama i procesima na svim nivoima – od pojedinca do EU, i na međunarodnom nivou.

Modeli koji generiraju nejednakost širom Evrope razlikuju se od zemlje do zemlje u zavisnosti od konteksta, te stvaraju nejednakost u raličitim kombinacijama. Uloga socijalnih i politika rada u EU, odnosno tradicionalnom evropskom modelu, ostaje ključno polazište i olakšava orijentaciju politika. Ali, ne može proizvesti veliki učinak izvan EU, izuzev u JIE. Osim toga, trenutni pristupi ekonomskom upravljanju u EU dalje slabe taj potencijal. Razvoj politika u ovoj prioritetnoj oblasti biće vjerovatno pod uticajem inicijativa na nacionalnom nivou gdje lokalni kontekst i mogućnosti proizvode direktan učinak na oblikovanje radničkih i sindikalnih prilika, koje se mijenjaju. U tom slučaju, posebnu pažnju treba obratiti na horizontalnu komunikaciju između sindikata kako bi se izbjegao pritisak socijalnog pada u trci sa legitimnim procesom potrebe za konkurentnošću.